Nogometni stručnjak
20.12.2007., četvrtak
El Clasico
|
Pred nama je jedan od najvećih, ako ne i najveći nogometni derbi na svijetu. Sudar divova, sudar dvaju tako različitih a s druge strane opet tako sličnih klubova, sudar definitivno najvećih španjolskih nogometnih velikana. Barcelona i Real Madrid će u nedjelju, 23.12.2007. po 155. put odmjeriti snage u El clasicu, najvećem Španjolskom a možda i svjetskom nogometnom derbiju. Premda nogometna Europa pa i Južna Amerika poznaje veliki broj derbija, kako gradskih tako i državnih, ovaj se nogometni događaj uvijek iznova apostrofira kao nešto posebno, kao nešto što morate vidjeti ako mislite da išta znate o nogometu. El Clasico predstavlja sudar dva najveća Španjolska grada, dva različita načina života kroz povijest koje ne dijeli samo nogomet nego često i politika. Barcelona kao zaštitni znak Katalonije, pokrajine koja kroz povijest teži samostalnosti i autonomiji, pokrajine za koju njezini stanovnici kažu da je preteča cijele Španjolske kulture, predstavlja „nešto više“ za svakog Katalonca. Ljubav prema klubu izražava se i u mržnji prema najvećem rivalu, Realu iz glavnog Španjolskog grada, Madrida. S druge strane vlada slična ako ne i ista situacija. Madrid je središte vlade i sjedište Kraljevske obitelji tako je Madridski velikan često povezivan s vladajućim garniturama još od Francovog režima. Sve su te činjenice dovele do velikog rivaliteta među ovim klubovima koje je još više produbljeno prelaskom jednog od najvećih svjeskih igrača, Alfreda di Stefana iz Barcelone u Real Madrid 1953. godine. Transfer u kojem je sudjelovalo dosta strana, od Kolumbijskog Millonariosa gdje je Di Stefano igrao, River Platea pa raznih posrednika sve do FC Barcelone koja je započela pregovore s igračem. Nakon raznih zavrzlama koje su odužile planirano potpisivanje ugovoraza Barcu u igru se uključio i Santiago Bernabeu, Realov predsjednik po kojem se danas naziva stadion u Madridu. Nakon „stupidne“ odluke Saveza da Di Stefano odigra četiri sezone u Španjolskoj (dvije za Barcu, dvije za Real M) predsjednik Barcelone Carreto je dao ostavku a Di Stefano jepočeo igrati za Real M. Prvih par utakmica je odigrao jako loše (namjerno ili ne, to nikad nećemo znati) tako da je trener Barcelone, Fernando Dancik izrazio sumnju u isplativost dovođenja takvog igrača nakon čega su Katalonci odustali od transfera. Tjedan dana nakon te odluke igram je El Clasico i Di Stefano je postigao tri pogotka za Real Madrid. U dosadašnjim susretima u La Ligi uspješniji je Kraljvski klub koji ima 66 pobjeda. Barcelona je skupila 8 pobjeda manje, 58 a 30 je susreta završilo remijem. I po ukupnim transferima je uspješniji Real Madrid koji je skupio 30 naslova prvaka Španjolske, 17 pokala pobjednika Kupa Kralja, 7 Superkupova i 1 Liga kup. Barcelona u svojim vitrinama čuva 18 naslova prvaka, 24 Kupa Kralja, 8 Superkupova i 2 Liga Kupa. Osim Di Stefana postoji još veliki broj igrača koji su mijenjali klub prelazeći iz jednog u drugi Španjolski velikan povlačeći za sobom mnogobrojne priče i pričice. Najpoznatiji igrači kji su nosili oba dresa su Georghe Hagi, Prosinečki, M. Laudrup, Ronaldo, Samuel Eto'o, Saviola... Dva najveća prijelaza su bili transfer L. Figa iz Barcelone u Real Madrid te transfer Luis Enriquea iz Reala u Barcelonu. Možda ta dva igrača i nisu bili dva najbolja koja su igrala za oba kluba ali oni su obilježili obaj „rat“ jer su bili obožavani igrači u svojim klubovima. Njihov odlazak je najviše zabolio navijače ali i razveselio suparničke navijače koji su ih brzo prihvatili. Par zanimljivosti: Real Madrid i Barcelona su, uz Athletic Bilbao, jedini klubovi koji su odigrali sve utakmice u prvoj Španjolskoj ligi, 2398 utakmica u kojima je, sve skupa gledano, uspješniji Real Madrid. Najlošiji plasman Barcelone u La Ligi je bio 12. (1942.) mjesto a Realov 11. mjesto (1948.) Poraz Reala u posljednjem kolu prvog prvenstva Španjolske 1928.-29.od Athletic B. je donio prvi naslov Španjolskog prvaka Barceloni. U novijoj povijesti pamtimo mnoge dobre utakmice Reala i Barcelone. Uglavnom su to bile run&gun utakmice bez puno obrana kao prošlogodišnja koja je završila 3-3 a najviše se iskazao Leo Messi sa hat-tricom u dresu Barcelone. Također treba napomenuti i susret prije dvije godine kad je Barca slavila 3-0, a briljirao je Ronaldinho (večer koje se Sergio Ramos neće sjećati po dobrome), ali i susret polufinala Lige Prvaka 2002. kad je Real Madrid, budući prvak, slavio u dvije utakmice u tzv. „meču stoljeća“. |
- 18:53 - Komentari (21) - Isprintaj - #
09.12.2007., nedjelja
FIFA Club World Cup
|
FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo se ove godine održava od 7.12. do 16.12. po treći put zaredom u Japanu. Natjecanje koje nije još uvijek zaživjelo punom parom, ponajviše zog lošeg medijskog praćenja, su u dosadašnja tri turnira uvijek osvajale južnoameričke momčadi što na neki način ruši tezu o dominaciji europskih klubova. Na inicijativu FIFE, odnosno njenog predsjednika Blattera, prvi turnir je odigran u Brazilu 2000.godine. Turnir je zamišljen kao zamjena za Interkontinentalni kup u kojem su se do tada sastajali prvak Europe i osvajač Copa Libertadores. Taj prvi, po mnogima i najkvalitetniji turnir je na jednom mjestu okupio po dvije najbolje Europske i Južnoameričke momčadi (Man Utd, Real M, Corinthians, Vasco da Gama) te po jednog predstavnika ostalih federacija (Necaxa, Raja Casablanca, Al Nassr, Melbourne). Natjecanje je organizirano u dvije grupe po četiri momčadi nakon kojih su odmah uslijedili utakmica za 3. mjesto i finale. U grupi A nije bilo iznenađenja. Za prvo mjesto su se borili Real Madrid i Corinthians koji ipak na kraju zahvaljujući boljoj gol razlici osvaja prvo mjesto i odlazi u finale. U B grupi se Manchester United nije proslavio jer je osvojio tek treće mjesto iza Vasca te Necaxe, predstavnika CONCACAF zone. Niti Real Madrid nije posebno blistao na ovom turniru u Brazilu. Očito su visoke temperature više odgovarale „domaćim“ ekipama jer je i Necaxa na kraju završila ispred europskog dvojca. Nakon jedanaesteraca osvaja treće mjesto ispred Real Madrida, na isti način kao i Corinthians protiv Vasca da Game u brazilskom finalu. Tako je Corinthians (koji je prije par dana ispao u drugu brazilsku ligu) postao prvi pobjednik ovoga natjecanja. Najpoznatiji igrači Corinthiansa bili su tada Dida, Cleber, Freddy Rincon na kraju bolji od Vascovih Romaria, Edmunda, Juninha... Uslijedilo je pet godina pauze. Turnir, odnosno način na koji je bio koncipiran nije na najbolji način primljen u svijetu. Međutim, kako to danas najčešće biva, tržište diktira kojim će se putem krenuti. A s obzirom da je azijsko tržište još uvijek nogometno nedovoljno iskorišteno FIFA je odlučila 2005. godine u Japanu napraviti reinkarnaciju ovoga turnira. Ponovno su na jednom mjestu okupljeni kontinentalni prvaci ali je format turnira bio promijenjen (na dobrobit najjačih momčadi). U Japanu 2005. godine od 6 momčadi glavni favoriti su bili ponovno prvaci Europe i J. Amerike, Liverpool i Sao Paulo. Oni su automatski smješteni u polufinale turnira a ostale su se momčadi međusobno borile za ostala dva mjesta u polufinalu. To je pošlo za rukom (ili nogom) predstavnicima CONCACAF-a i Azije, Kostarikanskom Deportivo Saprissi i Saudijskom Al Ittihadu. Oni se, na svoju žalost nisu uspjeli bolje suprostaviti u polufinalu favoritima tako da smo gledali očekivano finale. U susretu za peto mjesto Sydney je bio bolji od Egipatskog Ahly Sporting Club. Treće mjesto su osvojili Kostarikanci a u finalu je Europa ponovno izgubila, odnosno Sao Paulo (Cicinho, Denilson, Mineiro) je bio bolji od Liverpoola 1-0. Natjecanje je nastavljeno na istom mjestu i sljedeće godine. Japan 2006. je donio novi poraz Europi, treći na tri odigrana turnira. Format isti kao 2005. ali pet posve novih momčadi. Jedina momčad koja je dosad uspjela dva puta nastupiti na ovom netjecanju je Egipatski Ahly Sporting Club. Iskustvo koje su skupili godinu ranije im je vjerojatno pomoglo da prođu u polufinale pobjedom protiv predtavnika Oceanije Aucklanda. Drugi polufinalist je America, meksički prvak. U polufinalu favoriti ponovno bolji, Barcelona i Internacional prolaze u finale. Peto mjesto osvaja Jeonbuk Hyundai, a treće borbeni Egipćani ispred Americe. Finale je ponudilo jako dobru utakmicu favorizirane Barcelone. Ronaldinho, Deco i Gudjhnsen su promašivali prilike a mladi Pato izluđivao Puyola. Iako je odigrao samo sat vremena, taj dečk je pokazao da bi u skoroj budućnosti mogao puno napraviti u svjetskom nogometu. Utakmica je riješena jednim golom 10-tak minuta prije posljednjeg sučevog zvižduka. Ponovno slave južnoamerikanci, treći put zaredom naslov ide u Brazil, ovaj put u vitrine Internacionala. Na ovogodišnjem turnira, koji je preuzeo format prethodna dva, osim 6 kontinentalnih prvaka nastup je omogućen još jednom predstavniku Azije. Europu predstavlja Milan koji u polufinalu čeka pobjednika susreta dva Azijska kluba, Sepahan – Urawa Red Diamonds. Bit će to ponovljeno finale Azijske Lige prvaka od prije par tjedana u kojem su slavili Japanci. Iranski Sepahan trenira Luka Bonačić (u pretkolu svladali Novozelandski Waitakare United). U drugom polufinalu igraju Boca Juniors (predstavnik Argentine što nam garantira da Brazilci neće četvrti put zaredom osvojit naslov) te Etoile Sportive de Sahel, Tuniski i Afrički prvak koji je već pobjedio meksičku Pachucu. Za očekivati je ponovno finale Europa – J. Amerika ali vidjet ćemo što imaju ponuditi Afrikanci, odnosno Azijci. Sve u svemu, turnir kojeg jedni smatraju običnim gubljenjem vremena za FIFA-u to očito nije. Kako sam već napomenuo na početku teksta, Azija je veliko i još neiskorišteno tržište što će FIFA definitivno pokušati promijeniti. A što se tiče formata natjecanja, odnosno međusobnih odnosa snaga kontinentalnih prvaka nekvalitetom jedino odskače predstavnik Oceanije (pogotovo sada kada je Australija postali ravnopravan član Azijske nogometne asocijacije). Sve ostale ekipe mogu iznenadit prvake Europe i J. Amerike što ovom natjecanju daje draž. No, s godinama će se (ako natjecanje postane popularno) turniru sigurno pridružiti i još neke jače momčadi po uzoru na Ligu Prvaka u koju ne ulaze samo prvaci kako je sad običaj na Svjetskom klupskom prvenstvu. Poredak klubova po bodovima na dosad odigranim turnirima: Vasco da Gama------BRA--------4---10 Corinthians-----------BRA--------4----8 Real Madrid-----------ESP--------4----8 Sao Paulo-------------BRA--------2----6 Internacional---------BRA--------2----6 Ahly Sporting Club---EGY--------5----6 Deportivo Saprissa--CRC--------3----6 Necaxa----------------MEX--------4----5 Manchester United---ENG--------3----4 Barcelona-------------ESP--------2----3 Liverpool--------------ENG--------2----3 Jeonbuk Hyundai-----KOR--------2----3 Sydney FC------------AUS--------2----3 Al Ittihad--------------KSA--------3----3 Al Nassr---------------KSA--------3----3 Club America---------MEX--------3----3 Raja Casablanca-----MAR--------3----0 Auckland City FC----NZL---------2----0 South Melbourne----AUS---------3----0 |
- 18:47 - Komentari (17) - Isprintaj - #
04.12.2007., utorak
AC Milan - Ancelottievo Božićno drvce
|
AC Milan (Assocaizione Calcio Milan) je jedan od najtrofejnijih svjetskih klubova. Rossoneri, ili crveno-crni su osvajači Calcia 17 puta dok su Ligu prvaka osvojili 7 puta (više naslova od njih ima samo Real Madrid). Milan je osnovao Englez Alfred Edwards 1899. i upravo zbog njegove nacionalnosti, odnosno zbog takvog engleskog izgovora imena grada Milana, nogometni klub i nosi ime Milan a ne Milano. Milan je čak dva puta morao igrati Serie B, drugi rang natjecanja talijanske lige. Prvi put se to dogodilo u sezoni 80/81 kad su zbog namještanja utakmica Milan i Lazio izbačeni u Serie B. Milanezi su se iste godine uspjeli vratiti u prvu ligu da bi odmah ispali, ovaj put zbog loših rezultata. Najpoznatiji igrači Milana, ujedno i jedini igrači čiji su dresovi umirovljeni su Franco Baresi i Paolo Maldini. Osim njih dvojice, klupsku povijest (obratit ćemo pozornost samo na nedavnu povijest, od Berlusconijeve „vladavine“ koja je započela 1986. kada je ovaj, danas medijski vladar Italije, kupio klub iz Milana) pisalo je još mnogo velikih igrača i trenera. Trener koji je u Milanu ostavio najdublji trag bio je Arigo Sacchi, jedan od najboljih trenera svijeta. Za vrijeme njegove ere, Milanu su naslove donosili Van Basten, Gullit, Rajjkard, Donadoni. Kasnije je klub vodio Fabio Capello, a igrali su još Weah, Costacurta, Boban, Savičević, Simone, Shevchenko a danas i mala djeca znaju za Kaku, Pirla, Gattusa, Ronalda, Cafua, Seedorfa, Inzaghija. Carlo Ancelloti, 48 godišnji trener, bivši trener Reggine, Parme i Juventusa sjedi na klupi Milana od 2001. godine. Jedan je od rijetkih, ako ne i jedini nogometni trener po čijem se prezimenu naziva određena taktička postava. Kao što sam naslov kaže, Ancelotti je postavu Milana zamislio u obliku božićnog drvca, odnosno u formaciji 4-3-2-1. Što reći o tom sustavu? Malo momčadi prakticira takav način igre, pomalo defenzivan ali opet dovoljno učinkovit (pogotovo za talijansku ligu). Najvažnija karakteristika momčadi, bolje rečeno najvažniji igrač momčadi je srednji defenzivni vezni, središnji od ove trojice u veznom redu. Za razliku od većine, ako ne i svih momčadi koje igraju sa jednim ili dva zadnja vezna igrača, Milan igra sa trojicom od kojih je taj srednji tehnički najpotkovaniji igrač. Najčešće je to Pirlo. Igrač koji ima fantastičan pregled igre, super točnu dugu loptu igra na poziciji zadnjeg veznog?! Da, upravo tako. Poanta je u tome da ostala dvojica zadnjih veznih (Gattuso, Ambrosini, Emerson) odrađuju prljavi dio posla, odrađuju obveze zadnjih veznih ali opet ne tako striktno kao zadnji vezni na koje smo navikli (4-2-3-1 ili 4-1-4-1 formacije). Oni imaju puno više mogućnosti krenuti prema naprijed, isto kao i Pirlo ali ne zajedno. Uigranost igrača je možda najvažnija u ovoj postavci igre. U prilog tome idu i godine Milanovih igrača, to jest njihovo egromno iskustvo. Gattuso i Ambrosini rijetko kad imaju striktne zadatke, najčešće igraju pozicijski a ne markirajući protivničke igrače. Upravo u takvoj igri, sa puno trčanja i pokrivanja prostora, Andrea Pirlo odrađuje odličan zadatak pokrivajući prostor iza njih, „čitajući“ protivničke napade i spašavajući eventualne pogreške tog dvojca. To objašnjava njegovu ulogu zadnjeg veznog, iako je najmanji i naizgled tjelesno najslabiji igrač vezne linije Milana. A svi smo navikli na takvim pozicijama gledati fizički jače igrače kao Vieiru, Diarru, Makelelea, Niku Kovača, Gilberta Silvu... Naravno, treba spomenuti i ostatak momčadi. Nespomenuti uvjerljivo najstariju obranu Europe kao jednog od glavnih nosilaca kvalitete ove momčadi sigurno nije pametno. Nesta, Maldini, Cafu, Kaladze pa i ostali igrači koji su na klupi toliko već igraju zajedno da možemo reći da bi i zatvorenih očiju mogli igrati. Najveći problem Milana očekuje upravo na tim pozicijama sljedećih godina jer će mnogi od obrambenih igrača okončati svoje karijere jako brzo. Dobitnik Zlatne lopte Kaka predvodi napad Milana iako on nije onaj „1“ u vrhu napada. Tu poziciju najčešće zauzima Gilardinho ili Ronaldo ako je zdrav. Naravno, i ljubitelj talijanskih navijača Pippo Inzaghi. Za svoju napadačku igru Milan najviše zahvaljuje Kaki koji svakoga trenutka ima drugi potez u nogama, onaj nepredvidljiviji za obrambene igrače. Napad je u ovoj formaciji jako loš, jako teško ostvariv osim ako nemate ovako svestranog igrača kao što je Kaka. Upravo je to razlog upornog odbijanja svih ponuda za ovoga, trenutno vjerojatno najboljeg nogometaša svijeta. |
- 21:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #
01.12.2007., subota
Imena ne znače uspjeh, pitajte Engleze.
|
Studeni je bio karakterističan mjesec jer smo osim nastupa najboljih europskih klubova pratili i kraj reprezentativnih kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Igrači su morali odraditi tri ili neki čak i četiri nastupa u svojim klubovima a najbolji od njih još i jedan ili dva nastupa za svoju izabranu vrstu. Ibrahimović. Najviše sam dvojio oko najboljeg igrača mjeseca. Na kraju sam se odlučio za Zlatana Ibrahimovića koji možda nije zablistao toliko u ovom mjesecu kao Robinho u prošlom, ali konstanta koju on drži ove sezone je zaista na visokom nivou. Odlične nastupe koje reda za Inter, ali i za Švedsku (osim jedne crne mrlje: Španjolska-Švedska 3-0), upotpunjuje još ljepšim golovima. Posebno je bio dojmljiv onaj protiv CSKA na San Siru u Ligi prvaka. Valencia. Prošli su mjesec bili favoriti za najveće razočaranje mjeseca. Ovaj su mjesec taj status samo potvrdili. Čak ni promjena trenera nije pomogla. U listopadu su ih pobijedili Espanyol, Sevilla, Real M, Chelsea, Rosenborg, zatim u studenom uz dvije pobjede (Murcia i Mallorca) ponovno nižu poraze: Rosenborg, Santander te remi na kraju sa Schalkeom koji ih i matematički izbacuje iz Lige prvaka. Premalo za klub s tako dobrim igračima. Aston Villa. Sve pobjede u Premiershipu ovoga mjeseca. Odličan uspjeh za ekipu kojoj se predviđa sredina ljestvice. Trenutno su na šestom mjestu a to najviše mogu zahvaliti ovome mjesecu u kojem su na domaćem terenu svladali Derby, a u gostima Birmingham, M'Boro i Blackburn. No, prosinac za momčad kojoj su glavne zvijezde Carew, Mellberg, Gareth Barry, Stilian Petrov, Ashley Young pa i pomalo zaboravljeni braniči Bouma (PSV) i Laursen (Milan) počinje na najteži mogući način – utakmicom protiv Arsenala. Osim ovim klupskih (ne)uspjeha treba naglasiti i dva reprezentativna. Najveće razočaranje i najveće iznenađenje kvalifikacija susreli su se u utakmici posljednjeg kola te samo potvrdili te svoje pozicije. Naravno, radi se o Engleskoj i Hrvatskoj. Englezi me svakim danom razočaravaju sve više ne rezultatom nego igrom koju pružaju. A svi znamo kakve igrače imaju. Igrače koje svaki tjedna gledamo u glavnim ulogama u LP. Potpuno suprotna priča vrijedi za našu reprezentaciju. Hrvatski igrači (oni koji igraju) ne igraju u klubovima prezvučnih imena ai zato kad se skupe u reprezentaciju pokazuju kako nekad (ja bi rekao uvijek) kolektiv znači više od prezimena. |
- 10:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #
27.11.2007., utorak
Arsenal FC - Wengerova dječica
|
Ekspanzija Arsenalovih navijačkih podružnica je ove godine u velikom mahu zahvatila i Hrvatsku. Velike zasluge za to ima naš reprezentativni napadač Eduardo koji je od ovoga ljeta prešao u Topnike. Ali moramo priznati, velike zasluge za veliki broj navijača, kako kod nas tako i u ostatku svijeta, Arsenal mora zahvaliti svojoj lijepom i prepoznatljivoj, kombinatornoj igri koja oduševljava nogometne zaljubljenike. Topnici (The Gunners) su osnovani 1886. godine u Londonu te su od tada osvojivši 13 Premiership i 10 FA Cup trofeja postali jedan od najboljih Engleskih sastava iako u Europi nisu ostavili neki preveliki značaj (Kup pobjednika Kupova 1994. i Kup velesajamskih gradova 1970.). No, zadnje sezone nagovješćuju da će se i to promijeniti. Od igrača Arsenala posebno pamtimo 90- te godine kad su zaštitni znak kluba postali karizmatični reprezentativni vratar David Seaman, stoperski par Martin Keown i Tony Adams, fantastični strijelac Ian Wright (posvojio sadašnjeg igrača Chelsea Shaun Wright-Phillipsa), zatim Ray Perlour, Paul Merson, Dennis Bergkamp, Sol Campbell te naravno najpoznatiji u posljednjih nekoliko godina Thierry Henry. Još bi izdvojio David O'Learya, sadašnjeg trenera, bivšeg obrambenog igrača Arsenala krajem 70-tih, koji je poznatiji ipak postao kao trener Leeds Uniteda kojeg je 2000-2001 uveo u polufinale Lige Prvaka. No, dosta o povijesti. Arsenal je klub mladih grača, klub koji gleda samo prema naprijed. Zanimljivo da je pored svih ovih odličnih igrača glavna ikona kluba postao trener, nevjerojatni Francuz Arsene Wenger. Nakon pokušaja u Caenu, Nancy i Monacu odlazi na jednu sezonu u Japan te se nakon toga, 1996. god vraća u Europu kao trener Arsenala. Trener kojeg jedni nazivaju nogometnim odgojiteljem, tvorcem igrača, ima slobodne ruke što se tiče Arsenalove politike dovođenja i prodaje igrača. Malo koji trener na svijetu bi se odrekao Henrya. Ili po mom sudu još važnijeg igrača, Patricka Viere. No, malo tko zna što se događa u glavi toga čovjeka. Svi mi imamo neki fetiš a Wengerov je očito želja za stvaranjem vrhunskih igrača. Malo koji igrač koji napuni 27-28 godina ima priliku ostati u Arsenalu. Razlog je jednostavan – zatvara mjesto mladom klincu kojeg je Wenger ili neki njegov pomoćnik već u svojim očima pretvorio u novu zvijezdu. Tako isto će Arsenal vjerojatno već ove zime zahvaliti Tomasu Rosickom i na njegovo mjesto dovesti neku novu mladu (samo zasad nepoznatu) zvijezdu. Zbog iznimne tehničke kvalitete Arsenalovih igrača vrlo je teško zaključiti koju formaciju preferira Arsene Wenger. Najbolje bi bilo reći da on svojim igračima, umjesto šturog rasporeda u brojkama, zadaje pojedinačne naredbe koje tako postaju prioritet u odnosu na cjelokupnu formaciju. Arsenal odgaja pametne igrača koji razmišljaju u igri i o igri te se nerijetko događa da u napad Arsenal dolazi s velikim brojem igrača ali isto tako, i u obrambenim je akcijama slična situacija. Od ove godine prednost na vratima Arsenala ima Almunia u odnosu na Lehmanna koji je nezadovoljan situacijom i vjerojatno napušta klub u siječnju. Stperski par najčešće čine Gallas, Toure ili Senderos. Jedna od najjačih strana Arsenalove igre su konstantna ubacivanja po boku, dupliranja na aut linijama koja zbunjuju protivnike. Na tim pozicijama su odlični igrači Sagna, Clichy, dok ispred njih najčešće igraju Eboue i Hleb. Naravno da Wenger puno rotira pa su tako na tim pozicijama često igrali i Diaby, L. Diarra, Hoyte, Traore. Vezni red Arsenala na taktičkoj formaciji čine samo dva čovjeka ali vezni red Arsenala je cijela njegova ekipa. Fabregas je vjerojatno najkvalitetniji vezni igrač Premiersipa a njemu društvo često pravi Flamini, Gilberto Silva, Rosicky, Hleb. Napad je specifičan jer se uglavnom sve vrti ove sezone oko Adebayora koji je odličan u igri glavom ali isto tako je i odličan tehničar što daje specifičnu raznovrsnost napadu Arsenala. Najčešći partner mu je Van Persie ili Walcott te naš Eduardo. Wenger je trener koji vjeruje svojoj momčadi ali koji često taktički postavku igre mijenja zbog načina igre svojeg protivnika pokušavajući na taj način iskoristiti sve njegove pogreške. Teško je raditi s mladim igračima. Mnogo je razloga za to. Počevši od njihovog neiskustva koje vam često može biti otežavajuća okolnost, zatim činjenica da većina njih potječe iz različitih zemalja (ne aludiram ovdje na teško sporazumijevanje u govoru već u igri, životu, jer moramo znati da mnoge nogometne škole različito odgajaju svoje mlade igrače). Treba sve te stvari složiti u kolektiv i to ne bilo kakav kolektiv nego u vrhunsku momčad koja će se svake godine boriti za naslov prvaka u najcjenjenijoj ligi na svijetu. A arsene Wenger to radi na najbolji mogući način. Svake godine je Arsenal u drugom planu zbog činjenice da je prodao neke važne igrače, da nije kupio adehvatna pojačanja nego se oslanja na svoj kadar i svake godine analitičari pogriješe govoreći kako će Arsenal igrati sporednu ulogu. Arsenal igra glavnu ulogu u europskom nogometu i igrat će je dok god bude imao Arsene Wengera na klupi. |
- 18:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #
25.11.2007., nedjelja
Još samo 928 dana
|
Iako je trenutno mnogo zanimljivije raspravljati o Europskom prvenstvu i o nedavnoj pobjedi naše reprezentacije nad Engleskom danas bi se osvrnuo na ždrijeb za kvalifikacije SP u Južnoafričkoj republici 2010. godine. Kako sam naslov kaže, do tog nas događaja dijeli 928 dana. Svjetsko prvenstvo ili Mundijal, kako ga naši novinari vole nazivati, održat će se u mjesec dana, točnije između 11.6. i 11.7. 2010. na samo jugu crnoga kontinenta. 32 reprezentacije, broj koji se standardizirao na zadnja 3 natjecanja, odlučit će o novome svjetskom prvaku, nasljedniku Italije u 64 utakmice koje će se odigrati na 9 različitih stadiona (koji naravno još nisu ni blizu gotovi, ali samo da napomenem, njihova izgradnja već kasni).  Danas se održava ždrijeb za kvalifikacije. Kontinentalne organizacije FIFE će kroz kvalifikacije dati 31 sudionika jer je domaćin, JAR već osigurao nastup. Ipak, JAR će nastupati u kvalifikacijama ali će tim utakmicama pokušati osigurati nastup na Afričkom Kupu Nacija, kontinentalnom prvenstvu Afrike za koje se kvalifikacije igraju skupa sa kvalifikacijama za SP. Južna Amerika će na SP dati 4 predstavnika te još jednog koji razigrava sa predstavnikom CONCACAF zone. Južnoameričke kvalifikacije su ujedno i najjednostavnije. 10 reprezentacija se nalazi u istoj grupi, kroz 18 kola odlučuju o 4+1 najboljih koji će na put u JAR. Te su kvalifikacije već i počele. Nakon 4 odigrana kola, najbolji su Paragvaj, Argentina, Brazil, Kolumbija... U Afričke kvalifikacije ulaze 53 momčadi uključujući domaćina Južnoafričku republiku. 5 najboljih momčadi će kroz kvalifikacije izboriti nastup na SP. U prvom krugu 10 najslabijih reprezentacija razigrava za 5 mjesta koje vode u drugu fazu kvalifikacija. Neke od tih momčadi su već odustale. Drugu fazu čini 10 grupa sa po 4 momčadi. Pobjednici grupa te 8 najboljih drugoplasiranih sastava će osigurati nastavak natjecanja. Treća ili finalna faza kvalifikacija sastoji se od tih 20 reprezentacija podjeljenih u 5 grupa, opet po 4 momčadi u svakoj grupi. Pobjednici tih grupi su izravni sudionici SP. Azija će na SP poslati 4 sudionika, a peta najbolja azijska momčad će razigravati s pobjednikom Oceanijske zone. S obzirom da je Australija prešla u Azijsku zonu, vrlo je izgledno da će i peta momčad iz Azije vidjeti JAR. Od 46 članica Azijske konfederacije 43 će se boriti za mogućnost nastupa na SP. Kroz prve dvije izlučne faze kvalifikacija dobit će se 15 momčadi kojima će se pridružiti 5 momčadi koje su oslobođene igranja „pretkvalifikacija“. Tih 20 momčadi tvori 5 grupa iz kojih će samo prve dvije momčadi ići u sljedeći ciklus. Taj ciklus se sastaoji od 10 momčadi podijeljenih u 2 grupe iz kojih po dvije najbolje idu izravno a trežeplasirane momčadi se bore za petu azijsku poziciju. CONCACAF ili organizacija Sjeverne i Srednje Amerike te Kariba na Svjetsko prvenstvo ima pravo poslati 3 sudionika te četvrtog koji razigrava sa petoplasiranom momčadi Južnoameričkih kvalifikacija. U kvalifikacijama sudjeluje 35 momčadi. Nakon dva eliminacijska ciklusa u trećoj fazi natjecanja formiraju se 3 grupe sa po 4 momčadi iz kojih po dvije najbolje momčadi prolaze dalje. Formira se finalna grupa od 6 momčadi koje kroz susrete svatko sa svakim odlučuju o 3+1 putnika za SP. I za kraj Europske kvalifikacije. Kao najbolja i najuspješnija organizacija Europa će na SP poslati 13 sudionika. 53 članice UEFE će biti raspodijeljene u 9 kvalifikacijskih grupa iz kojih će pobjednici automatski osigurati nastup na prvenstvu, a 8 najboljih drugoplasiranih momčadi će kroz dodatne utakmice odlučiti o 4 dodatna sudionika. Svojim odličnim rezultatima Hrvatska je uspjela osigurati prvi „pot“ za izvlačenje što će zasigurno doprinjeti izvačenju lakših protivnika. Iako će do početka kvalifikacija za našu reprezentaciju proći još mnogo mjeseci treba reći da su za manje poznate slabije reprezentacije kvalifikacije već započele. Tako su se od Svjetskog prvenstva već oprostile Hong Kong, Tađikistan, Indonezija, Jemen, Bangladeš, Indija, Pakistan, Malezija, Kambodža, Palestina, Afganistan... I za kraj jedna zanimljivost. Svjetsko prvenstvo je danas najveći (sportski) događaj u svijetu. Prvu utakmicu u povijesti svjetskih prvanstava odigrali su Francuska i Meksiko 13.7.1930. u Montevideu, Urugvaj. Francuzi su odnijeli pobjedu pred „impozatnom“ brojkom od tisuću gledatelja. |
- 01:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #
14.11.2007., srijeda
Dobar posao u Španjolskoj
|
Dobar klub. Što to zapravo znači. Običnom laiku, zaljubljeniku u nogomet, ali opet ne prevelikom poznavatelju nogometnih prilika i neprilika termin „dobar klub“ predstavlja skupinu dobrih igrača, ponekad je tu i dobar trener i samim tim imate dobre rezultate. Tako bi to netko neupućen rekao: dobra momčad, tj. igrači s dobrim trenerom puno toga može. Igrači i trener su samo vrh ledenog brijega zvanog Nogometni klub. Nogometni klub je tvrtka, institucija, brand, team. Igrači i treneri su zaduženi samo za ovo posljednje, a da bi to posljednje funkcioniralo na najbolji način preduvjete im moraju osigurati klupsku financijeri i činovnici. Za primjer ću uzeti madridski nogometni klub, Atletico Madrid i njihovu ovogodišnju odličnu financijki isplaniranu kupovinu. Za početak je to bila samo financijski dobra investicija a kako vrijeme prolazi, pokazuje se da je investicija bila sasvim dobra i igrački. Kao i većina „velikih“ klubova tako i Madridski Atletico uglavnom više troši na transfere nego što od njih zarađuje. Atletico je ove godine prodao klupsku ikonu, igrača od kojeg se očekivalo, a neki i još očekuju, da će postati najbolji napadač na svijetu. Naravno, riječ je o Fernandu Torresu, španjolskom reprezentativcu i obožavanom igraču od strane Atleticovih navijača. Cijena? Prava sitnica, 38 milijuna eura. Atletico je uspio naplatiti ono najvrednije što igrač ima, a to je potencijal. Torres zasigurno nije toliko dobar igrač, ali danas su velikani primorani kupovati što mlađe igrače i na taj način pogađati koji će od njih postati zvijezda. Prije par godina je Freddy Adu bio svjetska senzacija iz SAD-a (Gana), predviđana mu je karijera iz snova. Međutim, dečko nije puno napredovao, trenutno je u Benfici i tek se privikava na europski način igre. Ali Portugalci su ga kupili za samo 1,5 milijuna eura i nesumnjivo će na njemu dosta zaraditi. Da se vratim na Atletico i Torrese. Španjolci su unovčili potencijal svoga pulena, a za te novce (malo su još dodali, naravno) su u klub doveli Raul Garciu, Reyesa, Mottu, Forlana, Luis Garciu, Cleber Santanu i Simao Sabrosu. 30tak milijuna eura su u minusu što se tiče ovoga prijelaznog roka ali te cifre su normalne za klubove takvog statusa. Za njih je puno bitniji igrački kadar, a Atletico se s ovim prijelznim rokom znatno ojačao. Zato treba pohvaliti njihovu upravu, stvarno dobra kupovina ovaj prijelazni rok a to se najbolje vidi po rezultatima u jakoj španjolskoj ligi. Primjer jako dobrog funkcioniranja financijske strane kluba koja očito želi unovčiti svoje mlade igrače jer kako su prodali Torresa tako će za godinu-dvije i Sergia Aguera, dečka koji ide Messijevim stopama. Ipak, treba priznati da su u njega i dosta i uložili, 23 milijuna eura. Ali siguran sam da će ga skuplje prodati. Velike nade ovoga prijelaznog roka: Freddy Adu (1989) – Benfica – 1,5 mil € Pato (1989) – Milan – 20 mil € Anderson (1988) – Man Utd – 31,5 mil € Rakitić (1988) – Schalke – 5 mil € |
- 18:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #
04.11.2007., nedjelja
Juventus - Inter 1 - 1
|
Nakon par odgledanih utakmica Premiershipa i Lige Prvaka evo napokon i jedne kvalitetne utakmice iz talijanskog prvenstva. Derbi susret Juventusa i Intera možda nije obilovao intenzitetom i trkom kao što to biva kod sudara najboljih engleskih momčadi ali bio je i više nego kvalitetan. Ako ne golovima i lijepim potezima onda bar taktičkom igrom obje momčadi, što je ustvari i odlika cijelog Calcia. Buffon 7 - Grygera 5 (Zebina -), Legrottaglie 6, Chiellini 7, Molinaro 6 - Palladino 7, Nocerino 6, C.Zanetti 6, Nedved 5 (Iaquinta 7) - Del Piero 6 (Camoranesi 7) - Trezeguet 5 Julio Cesar 6 - Maicon 6 (Dacourt -), Cordoba 6, Samuel 7, Chivu 6 - Figo 7 (Burdisso -), J.Zanetti 6, Cambiasso 7, Cesar 6- Ibrahimovic 6, Cruz 7 (Suazo 6) 0-1 Cruz 1-1 Camoranesi Odlika Intera, odnosno trenera Mancinija je 4-4-2 sustav sa dva fantastična igrača koja drže srce momčadi, dva srednja mjesta u veznom redu. Inače su to Vieira i Cambiasso, ali s obzirom na nemogućnost nastupa Vieire tu ulogu itekako dobro pokriva kapetan Javier Zanetti. Obrana Intera je večeras odlično funkcionirala (sve do gola Juventusa). Samuel i Cordoba u sredini, a Maicon i pogotovo Chivu na bokovima su bili neprelazni za jalove napade Stare dame. Trezeguet je u vrhu napada Juvea bio potpuno odsječen i to je pravi razlog njegove lošije predstave. Ranieri je trebao hrabro od početka odigrati s dva napadača iza kojih bi bio Del Piero jer bi na taj način puno bolje iskoristio mogućnosti Trezegueta. Ovako je Francuz ostavljen sam na borbu sa odličnim stoperima u kojoj, realno i nije imao prevelike šanse iako se radi o fantastičnom napadaču. Del Piero je bio solidan ali njegova uloga je iza dva napadača, a ne drugi napadač. Vezni red gostiju je odnio pobjedu u prvom poluvremenu na sredini terena, već spomenuti J.Zanetti i Cambiasso, potpomognuti odličnim večeras Figom i malo slabijim Cesarom su bili bolji od Nedveda, C.Zanettija i dva igrača za koja možda dosad niste čuli, osim ako niste pratili Juventus u drugoj ligi, Nocerina i Palladina. Juventus je ove godine mnogo lošija momčad nego je bio kad je izbačen u drugu ligu. Puno je tu novih i nepoznatih lica. Uz dva spomenuta tu su još i Molinaro te Grygera kojeg ipak znamo iz Ajaxa. A i ostali (C.Zanetti, Chiellini i Legrottaglie) su puno manje igrali u doba jakog Juventusa nego što je to sad običaj. Od novih lica, najlošije ocjene zaslužuje Grygera zbog čije su dvije greške prilikom namještanja zaleđa Interovci imali dvije fantastične šanse. Cruz je svoju zabio, Ibrahimović nije. Palladino je bio jako rastrčan po desnoj strani iako primjećujem da voli puno držati loptu, ima nešto „delpierovsko“ u sebi. Ali u negativnom smislu. Molinaro solidan na lijevom boku, isto kao i Nocerino u veznom redu koji me nekako podsjeća na Gattusa. Ali samo malo, puno će mu još trebati da dostigne puno poznatijeg igrača Milana. Sve u svemu, solidni su to igrači za talijansku ligu, ali ne i za klub koji se bori za sami vrh Calcia. Ili čak za Ligu prvaka. Sreća za njih da su utakmicu preokrenuli u drugom dijelu svojim ulascima Camoranesi i Iaquinta, ali i Mancini koji je, kad se Figo ozlijedio odlučio zatvoriti utakmicu poslavši na desnu stranu u veznom redu predefenzivnog Zanettija, a na poziciju centalnog/zadnjeg veznog stopera Burdissa. Umjesto Cruza je ušao brzanac David Suazo. Takva vrsta zamjena je uvelike odredila daljni tijek utakmice. Inter se odlučio na kontre kojih je i imao par, ali nije uspio ništa realizirati. Juventus je pak, stezao obruč i čekao pogrešku. Dočekali su je u vidu posklizavanja Chivua koji je do tad bio, uz Figa, najbolji pojedinac Intera. Najljepši potez utakmice: Utakmica nije obilovao prelijepim potezima. Izdvojio bi, uz udarac Camoranesija pred sami kraj utakmice, akciju za pogodak Intera. Prekrasno proigravanje Cesara za Cruza. Golu je pomogla greška obrane domaćih koji su loše postavili zaleđe, ali ipak moram odati priznanje izvrsnoj asistenciji Cesara. Što je odlučilo: Već sam rekao, Inter je sve držao u svojim rukama do ozljede Figa. Tad je Mancini previše defenzivno postavio momčad što često zna biti pogubno. Do tad je Juventus bio inferioran veznom redu Intera, pogotovo Cambiassu i Zanettiju. Jednostavno govoreći, kvaliteta je pobijedila u prvom poluvremenu, a veće zalaganje i trka u drugom. Igrač utakmice: Figo Ocjena utakmice: 7 |
- 23:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #
01.11.2007., četvrtak
Robinhov i Blackurnov mjesec
|
Zbog nedostatka inspiracije ali i drugih obaveza moj je blog bio primoran na dugotrajnije mirovanje. Novi post će biti napisan kroz par dana a zasad samo ocjena mjeseca listopada, odnosno najbolji igrač te najveće razočaranje i iznenađenje mjeseca. (a to sve možete vidjeti s desne strane postova) Malo obrazloženje. Robinho. Igra u životnoj formi. Nekoliko zadnjih utakmica je pokazalo koliki talent taj dečko posjeduje. Eksplozija jednom riječju. Sinoć, 31.10., je još jednom dokazao da je odličan igrač. Gol i dvije asistencije u gostujućoj pobjedi Reala nad Valencijom. Liverpool. Previše oscilacija u igri. Jako loš start u Ligi prvaka a i u Premiershipu su sa vrha pali na šesto mjesto. Zadnja utakmica koju sam imao priliku pratiti je bila jedna od njihovih najboljih, ali nažalost po njih Arsenal im je bio protivnik, a za pobjedu nad Arsenalom treba imati odličan dan. Na kraju utakmice su igrači Liverpoola bili presretni s remijem iako je utakmica odigrana na Anfieldu. Blackburn. Pet utakmica, pet pobjeda ovaj mjesec. Ništa više ne treba reći. Iza Roversa je fantastičan mjesec, osim pobjeda nad Tottenhamom, Readingom i Birminghamom u ligi, upisali su još i pobjede na Larrisom u UEFA Cup-u te posljednju, nad Portsmouthom u Carling Cup-u. Iako ne igraju u Ligi Prvaka ovaj uspjeh nije za podcijenit. Ipak je to "samo" Blackburn. |
- 18:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #
10.10.2007., srijeda
Dinamo - mali Lyon
|
Davno sam već rekao da ne želim pisati o politici niti o njezinom utjecaju na nogomet. Što je društvo razvijenije to su i određene grane društva, u ovom slučaju sport, konkretno nogomet, neovisnije o politiciti. Mi, na žalost nismo još uvijek razvijeni kao društvo i zato je utjecaj politike (pogotovo u ovo predizborno vrijeme) prejak na sport. Sanader pomoću Hajduka želi opet dobiti izbore, Bandić pomoću Dinama, Glavaš se Osječanima dodvoravao preko NK Osijeka (kao i Đapić) i sve tako dalje u nedogled. Primjera je previše i ako nastavim nabrajat ona prva rečenica moga teksta postat će laž. Zato ćemo malo o Dinamu. Kod kojeg je ta politika učinila sve kako bi ga i rastavila i sastavila par puta. Dinamo trenutno drži jedan čovjek. Zdravko Mamić. Kad ocjenjujem ljude onda to radim na više načina. Za njega imam odlične ocjene što se tiče rada u Dinamu i naravno isto tako loše ocjene za medijsko predtavljanje sebe (a samim tim i Dinama). Neću govoriti o tome jeli Mamić primitivac, bi li ga trebalo kazniti ili nešto slično. Htio bi reći nešto o projektu Europski Dinamo. Naslov članka kaže: Dinamo – novi Lyon. To je rezultat europskog Dinama u mojoj glavi. Zašto Lyon? Pa pođimo od hrvatskih navijača ili bolje rečeno od Dinamovih navijača. Što oni zapravo žele? Klub u Ligi prvaka? Jednu ili dvije sezone? Ili možda žele u idućih 10 sezona gledati Dinamo 5-6 puta u Ligi prvaka. Na prvi pogled se čini nerealno, ali itekako je realno. Dapače, šanse za to su jako dobre. Problem je samo jedan. Nitko nema strpljenja. Strvinari (novinari) će popljuvati svaku ideju koja neće već sutra donijeti rezultate. A projekt koji Modri trenutno imaju je jako dobar, samo se treba malo strpiti. Da je ždrijeb ove godine bio malo bolji mogli smo gledati Zagrepčane i LP. I svi bi bili presretni. Nažalost, sreća je Modrima okrenula leđa. I s Ajaxom ista stvar. Grozan ždrijeb ali opet smo nekako uspjeli. Grupe? Na prvi pogled lagana grupa ali budite sigurni, bit će jako teško. Nikad Dinamu Francuzi nisu ležali, HSV je jači od Werdera, Basel i Brann naši novinari prepodcjenjivački gledaju. Dinamo ima šansu, ali izgledi nisu na njegovoj strani. Da se vratimo na Lyon. Dinamo je ove godine prodao Ćorluku i Eduarda. Odličan posao. Ja sam bio presretan kad sam vidio da su njih dvojica prodani jer mi je stvarno drago zbog njih, zaslužili su. Isto kao i Luka Modrić. I pored prodaje dvojice bitnih igrača Dinamo je izborio ono što nije uspio zadnje sezone, grupe UEFA Cupa. Lyon je jedno vrijeme igrao možda i najljepši i najbolji nogomet u Europi. Sljedeći prijelazni rok prodali su par glavnih igrača, u momčad ubacili juniore i izgubili šansu da se bore za europsku titulu. Sljedeće godine su novi mladi zauzeli pozicije netom prodanih igrača i ponovila se ista priča. Što je uslijedilo nakon toga? Naravno prodaja najboljih igrač i investiranje u mlade. I nitko nije tu odluku omalovažavao. Oni znaju koji je njihov domet. Znaju da u natjecanju nemaju prevelike šanse protiv najjačih europskih klubova i zato su odabrali takvu strategiju. Ove su igrače prodali: Tiago 15 mil €, Abidal 15, Malouda 21, Alou Diarra 8, godinu prije toga: Nilmar 10, M. Diarra 26, Pedretti 5, Frau 5. Prije njih su prodani i Essien 38, Luyindula 11, Edmilson 8, Marlet 17. Pa ta momčad može biti prvak Europe! Ali ne. Oni su se odlučili za ovakvu strategiju i rezultati su vidljivi. Clerc, Benzema, Hima, Ben Arfa će sljedeće godine vjerojatno biti prodani za velike cifre. A koliko su uložili u njih? Jednako kao i Dinamo u Ettoa. Ili Ćorluku, Modrića, Carlosa, Sammira. Kanoute, Giuly, Malbranque samo su neki od odličnih igrača izašlih iz Lyonove škole. I svake će godine izbacivati takve igrače jer navijači stoje iza takvog rada. Vole vidjeti mlade igrače u svojoj momčadi. U Dinamo je ista situacija, ali BBB pored toga žele i rezultat. Koliko je to realno neka oni sami procjene. Ali sami, a ne čitajući razne članke polunovinara koji su ionako uglavnom svi plaćenici nekih nogo-moćnika. Dinamo ima super potencijal u svojoj ekipi i put koji je Mamić odabrao je najbolji put. Ćorluka i Eduarda ne vrijede koliko su plaćeni. Možda će vrijediti za koju sezonu ali sad su definitivno preplaćeni i to služi na čast Dinamovoj upravi. Nadam se da će tako biti i u slučaju Modrića. Put koji je Dinamo odabrao je pravi put. Za razliku od Hajduka. Dinamovi juniori su uvjerljivo najbolji u državi (ne juniorska momčad nego NK Lokomotiva koja igra u trećoj ligi) i dečki jedva čekaju da zaigraju u seniorima. Neka odlaze i Eduardo i Ćorluka, sutra i Luka, pa onda i Sammir, Mandžukić jer ima ih tko zamijeniti. Sve dok nam liga ne ojača i dok ti igrači ne budu imali motiva ostati u Dinamu koju godinu više. |
- 18:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #
Prosinac 2007 (4) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (1) Rujan 2007 (6) Kolovoz 2007 (13) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Studeni 2007 Igrač mjeseca: Ibrahimović Razočaranje mjeseca: Valencia Iznenađenje mjeseca: Aston Villa Listopad 2007 Igrač mjeseca: Robinho Razočaranje mjeseca: Liverpool Iznenađenje mjeseca: Blackburn Rujan 2007 Igrač mjeseca: Messi Razočaranje mjeseca: Milan Iznenađenje mjeseca: Rangers |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||